Velika strategija Putinove Rusije mora biti pobijeđena kako bi se i kratkoročno i dugoročno osigurala stabilnost euro-azijskoga prostora te budući potencijalni agresori na vrijeme upozorili o svim negativnim posljedicama budućih pokušaja nasilnih djelovanja

U početku ovoga mjeseca u poljskom gradu Karpaczu (5. – 7. rujna) održan je 32. Gospodarski forum, najveća platforma za sastanke u Srednjoj i Istočnoj Europi, na kojoj se raspravlja ne samo o sigurnosti, perspektivama gospodarskoga razvoja, suvremenim izazovima i prevladavanju kriza nego se predstavljaju konkretna rješenja i inovativne ideje. Na tom forumu, kojemu je ovogodišnja tema bila „Nove vrijednosti za Stari kontinent – Europa na pragu promjena“, izlaganje je imao i doc. dr. Gordan Akrap, sa zagrebačkoga Instituta za istraživanje hibridnih sukoba. Kroz razgovor smo željeli približiti neke teme koje je na tom forumu istaknuo, a naišle su, zbog pristupa, na interes nazočnih sudionika.

Da, vrlo se često u medijima mogu pronaći izrazi kojima se, najčešće nenamjerno, ali ipak mijenja javni narativ u svezi s ruskom agresijom na Ukrajinu. Naime, često se čuju nazivi „rat, odnosno ratovi u Ukrajini (2014. i 2022.)“, „rat u Gruziji“, „rat u Čečeniji“. Uporabom tog nazivlja ispušta se iz vida bitna povijesna činjenica: svi su ti ratovi počeli tako što je Rusija pokrenula agresiju na te države. Zato se uporabom takvih netočnih opisa određenih događaja ide na ruku ruskomu agresoru. To je jedan od način na koji se pokušavaju zamagliti činjenice, podijeliti krivnja i odgovornost za rat te posredno izjednačiti agresora i njegovu žrtvu. Proces koji je nama jako dobro poznat iz našega Domovinskoga rata. Upravo su takvi „sitni pomaci“ bitni kako bi se na vrijeme prepoznale i suzbile štetne i zlonamjerne aktivnosti ruskih i proruskih krugova kojima je cilj manipuliranje istinom i upravljanje javnim znanjem i utjecanjem na procese donošenja odluka kod stanovništva koje se izlaže takvim zlonamjernim djelovanjima. Procesi i događaji moraju se nazivati svojim stvarnim imenom. Ne smijemo zbog brzine izvještavanja i kratkoće vremena posegnuti za krivotvorenjem činjenice. Borba za istinom nema cijenu jer je korist od takve uspješne borbe i kratkoročno i dugoročno iznimno važna i velika.

Ukrajina se brani od ruske agresije u nekoliko različitih područja. Brani se oružanim putem od oružane agresije. Brani se od informacijskih napadnih djelovanja i od ruskih pokušaja kojima je cilj stjecanje informacijske nadmoći u unutarnjem i stranom informacijskom prostoru. Ukrajina se brani i u digitalnom prostoru, brani se u gospodarskom, sigurnosnom, političkom, kulturnom i energetskom, kao i brojnim drugim područjima ljudskoga djelovanja i življenja koja su predmet ruske agresije. Cijeli taj spektar napadnih djelovanja ima svoje ishodište u Velikoj strategiji Putinove Rusije. Ta se Velika strategija pokušava ostvariti i različitim oblicima zlonamjernih djelovanja i prema partnerima i saveznicima Ukrajine.Karpacz 32.forum2 Stoga je potrebno, kako bi se izvojevala ukupna pobjeda nad ruskim agresorom, prepoznati i suočiti se s Velikom strategijom Putinove Rusije. Ako svatko u svom segmentu ne pobijedi sastavnice te Velike strategije, kao i ne pobijedimo li ju u njezinoj cijelosti, izlažemo se riziku ponavljanja mnogih negativnih scenarija u bližoj i daljoj budućnosti.

Preživljavanje Velike strategije Putinove Rusije prijeti da bi se opet mogla pojaviti u svojem negativnom obliku za 20-ak godina te dovesti do novih kriza, novih sukoba i ratova. Nikako ne smijemo dopustiti, poučeni iskustvom iz našega Domovinskoga rata, kolokvijalno rečeno, da se započeti posao ne završi do kraja. Naime, Hrvatska je 1995. zaustavljena u procesu koji je trebao dovesti do potpunoga urušavanja Velike strategije Miloševićeve Srbije. Zbog različitih interesa, mi smo u toj namjeri zadavanja zadnjega udarca srbijanskoj politici stvaranja kriza, sukoba i pokretanja ratova bili zaustavljeni. Zbog toga je ta Velika strategija preživjela, transformirala se, prepoznala nove aktere u Srbiji i nastavila živjeti te proizvoditi nove sukobe i ratove. I danas, gotovo 30 godina od završetka Domovinskoga rata i njezina vojnoga poraza, Srbija i dalje djeluje kao izvor sigurnosnih izazova, rizika i prijetnja, glavni je čimbenik destabilizacije zemalja kao što su Kosovo, Bosna i Hercegovina, Sj. Makedonija i posebno Crna Gora. Stoga se te pogrješke iz povijesti ne smiju ponoviti ako želimo stabilizirati euro-azijski prostor. Velika strategija Putinove Rusije mora biti pobijeđena kako bi se i kratkoročno i dugoročno osigurala stabilnost euro-azijskoga prostora te budući potencijalni agresori na vrijeme upozorili o svim negativnim posljedicama budućih pokušaja nasilnih djelovanja. Padom i raspadom Velike strategije Putinove Rusije, dolazi do raspada koncepta „ruskoga svijeta“. Istodobno će to biti snažan udarac konceptu „srpskoga svijeta“ koji bi mogao biti suočen s procesom unutarnje katarze te konačnoga, na žalost odgođenoga, obračuna sa zlonamjernom Velikom strategijom Velike Srbije.

Ruske agresije na Ukrajinu, sa svojim posljedicama, jasno nam i nedvosmisleno pokazuju da su sigurnost, stabilnost i neovisnost Ukrajine od ključne važnosti za stabilnost i sigurnost euro-azijskoga prostora.ukrajina zastava Čak ni sukobi u području Kavkaza nemaju takvu važnost ni mogućnost prijenosa negativnih posljedica kaskadnim djelovanjem. Velika strategija Putinove Rusije nedvosmisleno prepoznaje Ukrajinu i Bjelorusiju kao temeljne sastavnice nove, moćne i snažne Rusije koja kreće k obnovi bivšeg Sovjetskoga Saveza. Zbog toga je spremna žrtvovati postojeću europsku i svjetsku sigurnosnu arhitekturu. Ako obrana Ukrajine ne bude uspješna, ta će ruska Velika strategija pokrenuti različite oblike napadnih djelovanja i prema pojedinim zemljama Srednje Europe. Stoga je naša dužnost i obveza pružanje pomoći Ukrajini ne samo zato da se Ukrajina obrani nego i zbog sprječavanja ponavljanja ovakvih scenarija ruske agresije na neke druge države na prostoru Europe. Istovremeno je pobjeda Ukrajine, kao i način na koji će do nje doći, jasan pokazatelj drugim potencijalnim agresorima kako bi se oni mogli provesti u slučaju napadnih djelovanja na druge ključne neuralgične točke u svijetu.

Mišljenja sam da postoje još dvije ključne neuralgične točke čija bi potpuna destabilizacija mogla dovesti do ozbiljnih globalnih posljedica sličnih, ili pak težih nego onih do kojih je dovela ruska agresija na Ukrajinu. Sigurnost, stabilnost i neovisnost Tajvana od ključne je važnosti za stabilnost indo-pacifičkoga prostora. Kineska agresivna politika prema Tajvanu, ali i prema nekim drugim država na tom prostoru izvor je brojnih sigurnosnih, političkih, društvenih i gospodarskih izazova. Moguća agresija Kine na Tajvan u potpunosti će poremetiti sigurnosnu arhitekturu na tom području, dodatno destabilizirati i gotovo poništiti postojeću svjetsku sigurnosnu arhitekturu. Istodobno će dovesti do snažnoga širenja uloge i važnosti NATO saveza i na to područje jer je već sad primjetna želja mnogih država za povezivanjem s NATO savezom kroz različite oblike suradnje.

Treća je ona o kojoj bitno ovisi stabilnost i sigurnost sredozemnoga i atlantskoga područja - Država Izrael, koja je izložena brojnim napadnim djelovanjima. Tih je protivnika s vremenom sve manje, što pak ne znači da je opasnost od ugroze Države Izrael manja. Na žalost, prilike i razvoj situacije i odnosa na tom području iznimno su složeni i zahtjevni te utječu na različite načine na unutarnjopolitičke odnose u Izraelu. Iako je Izrael u stanju obraniti se od napadnih djelovanja protivnika, ipak mu je potrebno pružiti pomoć i suradnju te obeshrabriti potencijalne napadače u njihovim naumima. U oba slučaja sigurnost, stabilnost i neovisnost Tajvana i Izraela podupire sigurnost, stabilnost na globalnoj razini. Svako narušavanje bilo kojega dijela njihova integriteta vodi prema aktivnostima koje će imati vrlo negativne posljedice za cijeli svijet.

To je u osnovi poruka ruskih propagandista i ideologa koji ju plasiraju u različite javnosti sa svrhom stvaranja i jačanja proruskih interesa. To su najčešće poruke kojima se poziva na „slavensko i pravoslavno jedinstvo“. Na žalost, takve se poruke primaju i rado distribuiraju u pojedinim krugovima. church ukraine kyiv photo pixabay 800x445Međutim, ako malo bolje analiziramo stvarno stanje i odnose, lako je utvrditi da je istina znatno drukčija: veći je broj slavenskih država odnosno naroda, kao i pravoslavnih vjerskih zajednica u članstvu EU, NATO saveza ili im želi pristupiti, nego onih koji su izvan njih. U članstvu EU nalaze se sljedeće države gdje su slavenski narodi nositelji identiteta i državnosti: Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, Bugarska. Države kandidati su Crna Gora, Sj. Makedonija, Ukrajina, Bosna i Hercegovina pa čak i Srbija. Izvan zemalja članica EU kao i zemalja kandidatkinja nalaze se samo dvije zemlje gdje je slavenski narod nositelj identiteta i državnosti: Ruska Federacija i Bjelorusija. Među saveznicama NATO saveza nalaze se sljedeće „slavenske“ države: Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Sj. Makedonija, Bugarska. Ukrajina želi postati članica saveza. Jedine slavenske države izvan ovoga procesa su Srbija, Rusija i Bjelorusija (ne računam ovdje Bosnu i Hercegovinu jer je većina u BiH za pristup NATO savezu, ali zbog složenoga sustava odlučivanja pristupanje BiH NATO savezu još se ne može očekivati). Ovi podatci pokazuju da je znato više „slavenskih“ država povezano s EU i NATO savezom nego što ih je izvan euroatlantskih integracijskih procesa. Kad govorimo o pravoslavnim vjerskim zajednicama, dolazimo do sličnih činjenica i zaključaka. U sastavu EU nalaze se, ili članstvu teže, sljedeće države u kojima postoje i djeluju sljedeće Pravoslavne Crkve: Bugarska, Rumunjska, Crna Gora, Sj. Makedonija, Grčka, Cipar, Moldavija kao i Pravoslavna Crkva u Istanbulu koju predvodi Bartolomej I., ekumenski patrijarh. Izvan EU nalaze se samo Ruska i Srpska pravoslavna Crkva. Iako Srbija nominalno teži za članstvom u EU, Srpska pravoslavna Crkva ne dijeli takvo mišljenje. Slična je situacija i s NATO savezom. Vidimo da su praktički Rusija, Bjelorusija i Srbija izolirane u svojim stajalištima čak i u identitetskim pitanjima kojima se vole hvaliti i predstavljati kao isključivi zaštitnici slavenstva kao i pravoslavlja.

Svakako. Jedan od važnih procesa koji bi se u skoroj budućnosti morao i trebao dogoditi jačanje je integracijskih sposobnosti Srednje Europe, jačanje sigurnosnoga, političkoga, gospodarskoga, informacijskoga, digitalnoga i posebno energetskoga sektora. Europa se, posebno Srednja, mora riješiti ovisnosti o ruskim energentima. U tom je kontekstu potrebno ponovno analizirati politike koje su dovele do jačanja ovisnosti pojedinih država, kao što je Njemačka, o drugim izvorima energije. Njemačka je zbog pritiska zelenih politika krenula u lošem i štetnom smjeru, zatvorivši nuklearne elektrane, dala je, kojega li apsurda, prednost termoelektranama na ugljen, najvećim zagađivačima.