Još je nejasno što se sve odvijalo i kakve su posljedice “državnog udara” koji je šef paravojne formacije Wagner Jevgenij Prigožin pokrenuo još u petak ujutro i koji je trajao do subote poslijepodne. Tada se kao “spasitelj” pojavio Putinov vazal Aleksandar Lukašenko, bjeloruski predsjednik, koji je, eto, “čarobnim štapićem” odgovorio Prigožina od državnog udara i “spasio stvar”.

- Vrlo je teško reći je li to zaista bio pokušaj stvarnog državnog udara ili je to bila nekakva inscenirana situacija, čemu sam ja osobno skloniji, kako bi Putin riješio neke unutarnje stvari i kako bi vidio na koga može, a na koga ne može računati u budućnosti. Po mom sudu Putin je htio vidjeti tko mu je odan, a tko nije. Naime, čim je pokrenut “državni udar”, neki su prešli na stranu Wagnera, odnosno stranu Prigožina i tako je Putin vidio koja je razina lojalnosti prema njemu - kazuje Marinko Ogorec, vojni analitičar s Veleučilišta Velika Gorica.

Naš sugovornik ide i korak dalje i kaže da je ovaj državni udar mogao biti i insceniran kako bi međunarodna zajednica stekla “krivi dojam” o situaciji u Rusiji.

- Možda se na ovaj način htjelo pokazati da je stanje u Rusiji kaotično, kao i ohrabriti ukrajinsku vojsku da krene u još jaču ofenzivu, što bi rekli nogometnim jezikom, “va bank”, i da “nalete” na jaki otpor Rusa. Ne smije se zaboraviti da Rusija s pučevima ili državnim udarima ima povijesnog iskustva i da je većina njih završavala pogubno za one koji su ih pokrenuli - kaže Ogorec.

Veliku većinu sada najviše zanima kakva je sudbina Jevgenija Prigožina, “vlasnika” paravojne formacije Wagner, koji je otišao Lukašenku “pod skute”.

- Pa Putinova i Prigožinova retorika su iste. Obojica su dala naslutiti da za jednog od njih dvojice nema mjesta, što znači da bi jedan od njih trebao ostati “bez glave”. I sada, Prigožin odlazi kod Lukašenka koji je Putinov vazal ili “lutka na koncu”, jer bjeloruski predsjednik radi ono što mu Putin kaže. Prigožinov odlazak kod Lukašenka je isto kao da je Prigožin otišao u sam centar Moskve, u blizinu Putina. Po meni je to “priča za malu djecu” i taj njegov odlazak Lukašenku dodatno potvrđuje moju tezu da je sve inscenirano - smatra Ogorec.

Na koncu je Ogorec istaknuo kako se ovakva (ne)lojalnost u Rusiji skupo plaća.

- Vjerujte, ne bi Prigožin već sada imao “glavu na ramenima” da je ovo bila stvarna prijetnja. Putin ne prašta ovakvu neposlušnost i njegov sigurnosni sustav već bi pronašao Prigožina - rezimira Marinko Ogorec.

Da prijetnja državnim udarom nije bila inscenirana, nego da se radilo o stvarnoj prijetnji, smatra Gordan Akrap, politolog sa Sveučilišta Sjever.

- Sve je ovo već počelo u petak oko 12 sati kada je Prigožin počeo prijetiti, kada se počelo “kuhati” što bi se moglo dogoditi. Tek je u subotu velika većina javnosti shvatila što bi se moglo dogoditi i što se događa. Generali Sergej Surovikin, zamjenik zapovjednika ruske kampanje u Ukrajini, i general Vladimir Aleksejev, koji su “šurovali” s Prigožinom, pozvali su Prigožina preko TV kamera da se preda i da preda oružje.

I to ništa ne bi bilo čudno da obojica nisu te svoje izjave dala u vrlo čudnim okolnostima. Naime, kada neki general, visoko rangirani časnik neke vojske daje izjavu pred TV kamerama, on to radi u svojoj vojnoj, svečanoj odori, za masivnim stolom i s bogatom pozadinom.

No, ovaj put njih dvojica su Prigožina pozivala na predaju sjedeći za nekim stolcem i čitajući s “blesimetra” neki tekst koji im je netko prije pripremio, a u pozadini im je bilo samo bijelo platno. Oni su šurovali s Prigožinom i kada su ovako istupili u javnost, odnosno očigledno su bili prisiljeni istupiti u javnost, Prigožin je shvatio da nema potporu vojnog vrha - kaže Akrap.

Prema Akrapovu mišljenju, Putin se pokazao kao loš upravljač krize.

- Lukašenkova “umješnost” pregovaranja s Prigožinom jasno je pokazala da je Putin bez snage i da ruska vojska, Rosgvardia (Nacionalna garda Rusije) i duboka država traže treću stranu, treću stranu koja je zaustavila Prigožina i pokazala Putinu da ne kontrolira vojsku i sigurnosni sustav - dodaje Akrap.

Kao najjači čovjek “treće strane” kotira Nikolaj Patrušev, Putinov špijun i tajnik Vijeća sigurnosti Rusije, odnosno šef svih tajnih službi Rusije. On i njegovi ljudi ustvari upravljaju sustavom, ali i dio oligarha koji imaju velike financijske gubitke zbog rata u Ukrajini.

- Postoji realna opasnost, a čega su svjesni i ruski oligarsi, da bi se Rusija u sljedećih nekoliko godina mogla rascijepiti na europski dio Rusije i na onaj azijski dio. Isto tako su svjesni da će se Rusija jako teško othrvati Kini, kao i da je rat u Ukrajini izgubljen. Stoga će oni, kao i nacisti 1945. godine, pokušati pronaći neki dogovor sa saveznicima kako bi spasili što se spasiti da - kaže Akrap.

Ovo nestabilno vrijeme u Rusiji ide u korist Ukrajine.

- Apsolutno, još kada Ukrajina dobije F-16 zrakoplove, imat ćemo situaciju da će u Europi dvije najjače i najmoćnije vojske biti ona ukrajinska i poljska, koje će vrlo brzo moći doći do Moskve. S druge strane, Rusi imaju mobilizacijski potencijal, ali nemaju vojsku - ističe Akrap.

Sva nemoć ruske vojske vidjela se po posljednjim događajima.

- Pa Prigožin je preuzeo kontrolu u Sektoru jug sa samo dvije do tri tisuće vojnika. Zauzeo je tri aerodroma, ušao u Rostov na Donu, preuzeo kontrolu nad Voronježom, krenuo autocestom prema Moskvi, blokiravši promet tom M4 autocestom....

Da to nije bilo baš tako bezazleno, najbolje govore snimke iz Rusije, kada teški strojevi kopaju velike rupe na autocesti kako Prigožin ne bi mogao proći. Sramota za Rusiju i Putina - rezimira Akrap. 

’Trećoj strani’ je potreban Wagner, ali im nije potreban Prigožin. Wagnerovci im trebaju zbog Afrike, u kojoj ta paravojna skupina kontrolira desetak afričkih država s bogatim rudama i mineralima.

Dakle, Prigožinova budućnost je vrlo neizvjesna, kao i Lukašenkova. Iskreno, ne vjerujem da bi ijedna osiguravajuća tvrtka u svijetu sada Lukašenku dala životno osiguranje. Putin mu nikako neće zaboraviti ovu ‘pljusku’ koju mu je dao s pregovorima s Prigožinom. Tamo se i za puno manje ubija - zaključuje Gordan Akrap.

---