Doc. dr. sc. Gordan Akrap: Držim da se trebamo pridružiti Misiji EU-a i pomoći Ukrajini u razvoju njihovih sposobnosti kao što se već radi u okviru NATO-a
Na ovo pitanje nije jednostavno dati potpun i točan odgovor jer ima više dimenzija: pravnu, humanitarnu, sigurnosnu, gospodarsku, društvenu. Stoga je neophodno dobiti mišljenje pravnih stručnjaka, ali i drugih koji bi mogli dati svoje viđenje ovog izazova kako bi se ponudilo integrativno rješenje.
Prije nego što se donese osobno mišljenje o ovom pitanju, potrebno je znati neke podatke koji mogu biti korisni. Iako je ovdje riječ o Misiji EU-a, ne treba zanemariti ni drugi stup na kojem počiva sigurnost Europe i svijeta: NATO savez.G. Akrap Screenshot Ukrajina i NATO savez potpisali su nekoliko važnih dokumenata: 1994. potpisan je ulazak Ukrajine u Partnerstvo za mir; 1997. potpisana je i pokrenuta Komisija NATO – Ukrajina (NUC) kao tijelo koje može donositi odluke povezane s razvojem međusobne suradnje, koja je istovremeno i forum u kojem se provode savjetovanja u vezi sa sigurnosnim pitanjima od zajedničke važnosti. Godine 2016. na skupu NATO-a u Varšavi uspostavljen je sveobuhvatni paket pomoći za Ukrajinu. Slijedom toga, Ukrajina je i sudjelovala u mirovnim operacijama NATO saveza. Nedavno je Ukrajina podnijela, kao posljedicu ruske neopravdane agresije na nju, molbu za punopravnim članstvom u NATO savezu. S obzirom na to da je ovo europska misija, potrebno je uzeti u obzir odredbe Temeljnoga ugovora Europske unije (v. OVDJE) koje bi, pored ostalih, mogle biti primjenjive i na ovu situaciju. U drugom poglavlju, o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, članci 42.-46., govori se o situacijama kao što je ova koja je predmet rasprave.
U Glavi VII., u Klauzuli o solidarnosti, napisan je članak 222. koji, u proširenom tumačenju, govori o suprotstavljanju prijetnjama zemljama članicama EU-a. Naime, već smo nekoliko puta bili svjedoci da je, kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu, došlo i do izravnih negativnih sigurnosnih izazova za zemlje članice EU-a na polju sigurnosti. Isto tako je i više nego jasno da su svi aspekti sigurnosti društva i države pod snažnim utjecajem brojnih negativnih posljedica ruske agresije. Stoga Unija treba reagirati na način na koji ju obvezuju njezini temeljni dokumenti kako bi zaštitila prava i interese svojih stanovnika, kao i poslovnoga sektora.
Sigurnost je, a to pokazuju analize mnogih sigurnosnih izazova s kojima se suočavamo, postala stvarno i primarno mjerilo na temelju kojega će se određivati učinkovitost i uspješnost svakoga društva i države. Cijena sigurnosti (vrijeme, ljudsko znanje, tehnologija, materijalna protuvrijednost) nije trošak nego ulaganje u održivost, otpornost i oporavljivost s obzirom na rizike i prijetnje s kojima se suočavamo i s kojima ćemo se tek suočiti. Pitanju sigurnosti ne smije se prilaziti s reaktivnim i pasivnim modelom jer se tako ne ćemo moći oduprijeti prijetnji na način na koji bismo to trebali. Ako želimo biti učinkoviti i zaštititi svoja prava i slobode, trebamo biti aktivni i djelovati preventivno, trebamo se držati i Strateškoga kompasa EU-a (v. OVDJE) i Strateškog koncepta NATO-a (v. OVDJE) te ih razvijati i dograđivati. Naravno, nezaobilazno mjesto u cijelom obrambenom sustavu ima i naš koncept Domovinske sigurnosti koji, kao i postojeći Zakon o nacionalnoj sigurnosti treba prilagođavati novim predviđanjima budućnosti i u skladu s tim raditi na modelima integracijskoga djelovanja i uvezivanja svih kapaciteta koje jedno društvo i država imaju u obrani temeljnih načela i vrijednosti koji nas povezuju kao zemlje članice EU-a i saveznice u NATO savezu. U tom smislu, držim da se trebamo pridružiti ovoj misiji i pomoći Ukrajini u razvoju njihovih sposobnosti i kroz EU misiju isto kao što se već radi u okviru NATO saveza s ciljem brzoga zaustavljanja rata i reinstitucije mira i suradnje u Europi te stvaranju uvjeta za povratak razvoja gospodarstva. Činjenica je kako mi danas samo sa sjetom možemo uspoređivati snažnu potporu, u svakom pogledu, koju ima Ukrajina, u odnosu na našu situaciju kad smo, suočeni s agresorima, Jugoslavijom i Srbijom, bili ostavljeni, gotovo sami. Taj nas osjećaj ne smije odvesti u pogrješnom smjeru odlučivanja. Upravo bismo zato trebali biti ponosni što smo danas i mi dio svijeta koji ispravlja pogrješke iz prošlosti, koje su, nadam se, i na našem primjeru naučene kako se treba suprotstavljati agresoru.