Nakon prvoga dijela razgovora s dr. sc. Gordanom Akrapom, u kojemu smo govorili o kriznim situacijama koje potresaju Hrvatsku i o geopolitičko-sigurnosnoj situaciji u hrvatskome okruženju, donosimo drugi dio razgovora o zbivanjima na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Jedno od ljudskih obilježja je kretanje u prostoru i vremenu. Uzroci i motivi koji pojedince i skupine usmjeravaju ka Akrapkretanjima različiti su: politički, gospodarski, socijalni, obiteljski, financijski, poslovni, kulturni, športski, vjerski, etnički… Pravi problem i ozbiljan sigurnosni, gospodarski, politički i društveni izazov predstavljaju nagle, masovne, od primatelja migranata nekontrolirane migracije. Upravo onaj migracijski val koji je Europu zapljusnuo 2015. U današnjem svijetu procesi nametanja vlastite volje određenoj ciljanoj publici (bez obzira radi li se o pojedincu, grupi, zajednici ili cijelom društvu u pojedinoj državi) ostvaruju se uporabom različitih instrumenata.

U teoriji međunarodnih odnosa i sukoba za vrijeme hladnog rata dominirao je pristup kojim se nametanje vlastite volje opisivalo uporabom jednog ili više djelovanja DIME modela (diplomatska, informacijska, vojna i/ili gospodarska sredstva). Danas je došlo do promjene paradigmi domena iz kojih se mogu očekivati napadna djelovanja. Danas praktički više nema tog područja ljudskog življenja ni tehnološkog ostvarenja koje se u nekom trenutku, prema dorađenoj ciljanoj publici ne može uporabiti kao napadno sredstvo. I to je jedna od ključnih stavki koja se prati i evaluira u konceptu sukoba hibridne naravi. Migracije su jedno od tih sredstava.

Primjer iz 2015. pokazao je da se naglim i intenzivnim, od strane pojedinih političkih aktera potaknutim, migracijama Migrantimože upravljati na način da se postigne promjena političkih i društvenih odnosa u pojedinoj državi i zajednici. Migracije jesu i bit će ozbiljan sigurnosni, ali i društveni, gospodarski, socijalni, etički te nadasve etički problem s kojim se Europa suočava i suočavat će se u desetljećima koja su pred nama. Upravljanje i vođenje tim oblikom krize se ne smije voditi na granicama EU nego izvan njih, na područjima odakle dolaze brojni migranti koji se kreću prema Europi. S druge strane, pojedine političke grupacije unutar EU-a bi trebale prihvatiti činjenicu da se treba odvojiti pitanje legalnih i nezakonitih migracija te da države članice EU u tom kontekstu trebaju štititi slobode i prava svih svojih građana.

Nezakoniti prelasci granica (bez obzira o kojoj se granici radi) jest i bit će nezakonit čin. Institucije država i EU koje se suočavaju s tim izazovom moraju se držati zakona i međunarodnih normi. Populistički stavovi mogu samo voditi ka dodatnom usložnjavaju krize te izazivanju brojnih dodatnih podjela i sukoba. Što jednom uređenom sustavu ne treba. Jer tad taj sustav postaje ranjiv, osjetljiviji na druge oblike ugroza kojima ga se može izložiti. Europski prostor je prostor ljudskih prava i sloboda. Utemeljenih na vladavini zakona. I tako treba ostati.

Polako, ali sigurno, Kina gradi svoju poziciju na području Dalekog istoka. Rusija je svjesna sigurnosnog izazova koji i Velike sileza njene interese u Aziji predstavlja Kina bez obzira što je s Kinom prije nekog vremena potpisala brojne gospodarske sporazume (koji su praktički bili odgovor na nametanje sankcija Rusiji od strane SAD-a i EU-a). Već dulje vrijeme je Kina u primarnom fokusu SAD-a jer prijeti zauzimanju dominantne pozicije na Pacifiku. Krize (gospodarsku, financijsku, političku, sigurnosnu) uzrokovane pandemijom COVID-19, Kina je u konačnici dodatno iskoristila kako bi potakla proizvodnju medicinskih potrepština i svega onog što svijetu nužno treba u procesima borbe protiv pandemije. Kina je pokazala fleksibilnost u upravljanju svojim gospodarskim potencijalima, snažnim instrumentima države na unutarnjem planu u procesima suzbijanja ne samo širenja virusa nego i informacijske izolacije stanovništva. S druge strane Kina aktivno radi na razvoju i svog podatkovnog i digitalnog suvereniteta snažno ulazeći u digitalni i podatkovni prostor drugih država i zajednica, prvenstveno EU-a.

Kad pogledamo nazočnost Kine na području Zapadnog Balkana te ovisnosti tih država o Kini i njenim kreditima, vidjet će se da se ponavlja scenarij koji se prije nekoliko desetljeća događao na području istočne i srednje Afrike. To je 171samo nastavak kineske politike širenja svog utjecaja na EU i Rusku federaciju pod parolom izgradnje novog puta svile (17+1). Ulazak Kine na područje RH je bio nešto drugačiji i to je način na koji se treba raditi: bez izravnih pogodbi, nema izbjegavanja javnih natječaja, nema jednostranog gospodarskog djelovanja i protekcionizma vlastitog gospodarstva nauštrb tvrtki koje dolaze iz EU-a. Naime, Kina ulaže znatna sredstva i u Nizozemsku, Dansku, Grčku, Njemačku, Češku, Mađarsku, Italiju i druge zemlje članice EU-a u posljednjem desetljeću.

Nije slučajnost da Kinezi ulažu u visokotehnološke tvrtke te luke i prometnice kao dijelove kritičnih nacionalnih i EU infrastruktura. Znaju da bez sigurnih, pouzdanih i neometanih prometnih pravaca nema trgovine. Nema rasta prihoda, nema jačanja gospodarstva, nema mogućnosti projiciranja vlastitih interesa i volje prema drugim. Tako da se i taj obrazac prepoznaje kao dio modernih hibridnih prijetnji kojima se nameće vlastita volja. Kad se sagledaju sve kineske (gospodarske, vojne, političke, financijske, energetske….) aktivnosti, te napravi njihova projekcija za vrijeme do 2050., ukoliko ne dođe do zastoja u tom razvoju, Kina će biti dominantna gospodarska, vojna i politička sila.

Naime, onog trenutka kad Kina usvoji tehnologiju izrade nosača zrakoplova (i sve ono što ide s tom tehnologijom te što prati izgradnju nosača jer tu nije pitanje samo nosača zrakoplova i nego cijele flote sa svim sposobnostima), Kina će se otisnuti prema oceanima s ciljem zaštite svojih projiciranih interesa. A tko vlada oceanima (i onim stvarnim kao i onim digitalnim) upravljat će svjetskim procesima.

SAD su još uvijek jedina stvarna svjetska velesila. U svim segmentima analize koja se izrađuje. Međutim, SAD USAsuočene su s ozbiljnim problemom koji ima sva obilježja ozbiljne i dugoročne krize: snažne, duboke, intenzivne podjele društva po brojnim odrednicama. Proces smirivanja tenzija te zaustavljanje njihove radikalizacije, pretvorba u nasilje pa i u terorizam je izuzetno zahtjevan proces koji stoji ne samo pred ovom nego i nekoliko sljedećih administracija. U prošlosti je poznato da bi suvereni, suočeni s unutarnjim sigurnosnim izazovima, posezali za stvaranjem protivnika na vanjsko-političkom planu te bi izvođenjem napadnih djelovanja pokušali homogenizirati vlastito stanovništvo. Danas se pak takve aktivnosti vraćaju kao bumerang onome tko ih pokrene. Ako ova administracija uspije zaustaviti procese podjela u svom mandatu, napravit će jedan korak i prema uspostavljanju povjerenja prema namjerama SAD.a u prijateljskim, partnerskim i savezničkim državama. Naime, danas više nitko ne može samostalno odgovoriti na moderne sigurnosne izazove. U tom kontekstu, EU treba snažan, uvjerljiv i pouzdan NATO savez, na čelu sa SAD-om. Međutim, vrijedi i obrnuto.

EU se kreće u tom pravcu. Već se jednom pokrenula ideja razvoja zajedničkih obrambenih/vojnih sposobnosti EU pod nazivom WEU (Zapadnoeuropska unija). Međutim, ta je aktivnost prestala postojati prije deset godina. Danas je EU SADna djelu, a na temelju odredbi iz Lisabonskog sporazuma, projekt PESCO (Permament Structured Cooperation) koji se razvija kao nadopuna postojećih organizacija, prvenstveno NATO-a. To je pitanje razvoja vlastitih zajedničkih integriranih vojno-obrambenih sposobnosti. S druge strane, krajem 2020. usvojena Berlinska deklaracija o digitalnoj Europi pokazuje pravac kojim će se EU kretati u zaštiti podataka i digitalnog prostora njenih građana i tvrtki shvaćajući da su upravo digitalni podaci i digitalni prostor ključne stavke za projiciranje održivog razvoja, ali i zaštite suvereniteta te, iznad svega, demokracije, demokratskih procedura, ljudskih prava i sloboda.

EU mora raditi na sebi izgrađujući vlastite sposobnosti, zajednički sustav temeljnih vrijednosti uz potpuno uvažavanje svih nacionalnih identiteta i suvereniteta, na način da on bude komplementaran i uključujući. Trenutno u EU nema vojnih efektiva koja bi mogla jamčiti ispunjavanje postavljenih ciljeva. Međutim, EU se može i treba razvijati i u drugom pravcu, integraciji drugih preventivno-represivnih sposobnosti uporabom sposobnosti, znanja i vještina koje zemljama članicama stoje na raspolaganju.

Široj javnosti je, kad smo kod pitanja izgradnje plinovoda naziva Sjeverni tok 2, manje poznato da taj plinovod nije Sjeverni toksamo njemačko-ruski poslovni projekt. U njemu sudjeluju i brojne druge tvrtke iz Italije, Francuske, Nizozemske, Ujedinjenog kraljevstva. Energetski izvori, kao i pravci njihove distribucije su jedna od ključnih stavki u planiranju razvoja svakog društva i zajednice. Ovisnost o energentima koji dolaze iz samo jednog izvora predstavlja ozbiljnu ugrozu, kratkoročna i dugoročnu, društva i države koja se dovede u takvu situaciju, S druge strane, gubitak utjecaja na energetske dobavne pravce slabi i međunarodnu političku, ali i gospodarsku poziciju tog subjekta.

U tom kontekstu treba sagledavat sve ove sukobe i razmimoilaženja različitih aktera na političkoj sceni Europe. Naime, nije bez razloga činjenica da EU nema jedinstvenu energetsku politiku. To je tek proces koji se treba realizirati. A sad se hvataju početne pregovaračke pozicije za realizaciju tog procesa do kojeg bi trebalo doći u sljedećem desetljeću.

S druge strane, na djelu je proces izgradnje institucija EU i odnosa unutar EU gdje zemlje članice pokazuju da su spremne dijeliti tek dio svojeg suvereniteta sa zajedničkim institucijama te da će EU biti zajednica suverenih država, a ne kopija SAD- u organizacijskom obliku Sjedinjenih europskih država.

Diferencijacija koju spominjete je tek jedna od faza u složenim međunarodnim odnosima koji prolaze uspone i padove različitih intenziteta i vremena trajanja.

Ponašanje i djelovanje velikih tehnoloških tvrtki u javnom prostoru doveo je do uvođenja u javni jezik pojma Bih Tech„imperijalizam velikih tehnoloških tvrtki“ (big.tech imperialism) kojim se opisuju nastojanja tih tvrtki da samovoljno i samoinicijativno preuzmu dio prava koja, na temelju državnog suvereniteta, posjeduju države, odnosno međudržavne organizacije. Države su shvatile da je koncentracija moći u tim tvrtkama te mogućnost projekcije te moći izuzetno opasna po demokraciju i demokratske sustave. U tom kontekstu treba gledati djelovanja država i zajednica kao što je EU koje će sasvim sigurno ubrzo ograničiti tu moć. Ne može se dozvoliti tim tvrtkama da samostalno definiraju zakonodavni okvir unutar kojeg će se oni kretati i djelovati, ne može se dozvoliti da te tvrtke donose odluke koje su u nadležnosti institucija subjekata međunarodnog prava.

Ne bih se iznenadio kad bi u doglednoj budućnost zakonodavci, prvenstveno u SAD, donijeli određene zakone kojima bi preutjecajne tehnološke tvrtke prisilile na dijeljenje na više međusobno upravljačkim i vlasničkim pravima neovisnih ravnih osoba koje će morati djelovati u skladu s pravilima koja će propisati države, a ne one same. Naime, društvene mreže postale su znatno veći izvor ozbiljnih sigurnosnih izazova i prijetnji po demokratski sustav, gospodarstvo i društvo u cjelini nego što se to pretpostavljalo. Brojnost, sadržajnost, te brzina produkcije i distribucije brojnih dezinformacija uporabom društvenih mreža te aplikacija za komuniciranje na mobitelima, iziskuju reakciju društva i države u cjelini.

Stvaranje prostora u kojem će se razviti stanje podatkovnog i digitalnog suvereniteta s jasno utvrđenim pravilima ponašanja, prava, obveza i odgovornosti, put je kojim se EU kreće. I u tom pravcu treba nastaviti. Istovremeno, u okviru priprema društva za suočavanje s budućim krizama, kod stanovništva koje se koristit digitalnim sustavima treba razvijati svijest, znanja i sposobnosti o digitalnoj, medijskoj, zdravstvenoj i znanstvenoj pismenosti kao jednog od temelja razvija društva i države.

Kao što je već rečeno, sve što se može iskoristiti za promicanje vlastitih ciljeva te nametanje vlastite volje u pojedinom trenutku, će se tako i iskoristiti. Tako je i s cjepivom protiv bolesti COVID-19. Od početka smo u Institutu za istraživanje hibridnih sukoba procijenili da će cjepivo biti korišteno kao strateško sredstvo u procesima distribucije moći onih koji kontroliraju proizvodnju i distribuciju cjepiva. O tome smo i javno govorili. Naime, proglašavanje pandemije znači da je pogođeno cijelo čovječanstvo, ne tek njegov pojedini dio. Isto tako, razvoj cjepiva kretao se u Geopolitikapozitivnom pravcu, u očekivanim brzinama vodeći računa o zadovoljavanju ključnih standarda evaluacije cjepiva, u tek nekoliko tvrtki.

Proizvodni kapaciteti tih tvrtki ograničeni su: prostorom, ljudima, financijskim sredstvimam ali i sredstvima nužnima za sam proizvodni proces. A potrebe su globalne. Pravo na prednost u opskrbi cjepivom bilo je jedno od ključnih pitanja koja su se lomila posljednjih nekoliko mjeseci. Trebalo je tada, kad se još nisu znali rezultati testiranja pojedinih cjepiva, smoći odlučnosti te preuzeti odgovornost i krenuti u proces naručivanja pojedinih cjepiva. Procjene su rađene na temelju stručnih, tada dostupnih podataka. I svaka je zemlja naručila nazovimo ga „koktel“ cjepiva, odnosno cjepiva različitih proizvođača. Stav koji je EU u tom procesu zauzela je uključujući, integrirajući i pokazuje zajedništvo koje je nužno u krizama kao što je ova. Problemi do kojih se došlo u smanjivanju tempa dostave naručenih količina cjepiva, imaju, po mom mišljenju, nekoliko uzroka:

- Farmaceutske se tvrtke vode politikom zarade, a ne općeg dobra tako da preferiraju prodaju i distribuciju proizvedenih cjepiva onima koji u tom trenutku žele platiti višu cijenu; u tom procesu cijena koju je EU dogovorila za sebe je niža (zbog zajedničkog pristupa nabavi) i farmaceutske tvrtke usporavaju distribuciju u EU te prodaju dio proizvedenog cjepiva drugim državama koje su spremne platiti više;

- One države koje nude višu cijenu nisu ovisne o zajedničkoj EU politici te se ponašaju na potpuno neprihvatljiv način; takva ponašanja će sasvim sigurno imati brojne posljedice (koje neće biti javno vidljive niti će se kao takve prikazati) u odnosima EU s tim državama;

- Distribucija cjepiva u EU mora biti ravnomjernija i racionalnija bez preferiranja pojedinih društva i država;

- Suverenistički nastup EU-a u ograničavanju distribucije cjepiva proizvedenog u EU (isto to rade države gdje se to Geopolitikacjepivo proizvodi, a koje nisu u članstvu EU) kako bi farmaceutske tvrtke ostale kod dogovorenih iznosa isporučivanog cjepiva imat će negativne posljedice i po farmaceutske tvrtke (kratkoročne i dugoročne), ali i po EU (kratkoročne); farmaceutske tvrtke će pokušati smanjiti proizvodnju cjepiva u EU što bi EU trebala iskoristiti i primijeniti neki od financijskih, poreznih, gospodarskih instrumenata koji EU ima na raspolaganju;

- Jedno od ključnih pitanja, ali i lekcija koje administracija u EU mora naučiti iz ove krize je potreba za učinkovitim, kvalitetnim i nedvosmislenim pregovaranjima o pitanjima strateške naravi za budućnost stanovništva EU-a; naime, u ovom se slučaju pokazalo da je EU administracija koja je pregovarala s farmaceutskim tvrtkama, loše ispregovarala uvjete prodaje i distribucije te da su odvjetnički timovi farmaceutskih tvrtki pokazali da su sposobniji i umješniji u pregovaračkim procesima. Takve se greške više ne smiju događati jer se posljedice loših pregovora na razini pojedinih članova Komisije prenose u društvene i političke odnose zemalja članica EU gdje se razbija njihova unutarnja kohezija, unose dodatne podjele, stvara nesigurnost i nepouzdanje kako u nacionalne tako i u EU institucije. Takve podjele nanose, kratkoročno i dugoročno, ozbiljne štete društvima i državama koje uvijek netko može iskoristiti za svoje maliciozne namjere. Vrijeme je resurs koji se teško može nadoknaditi u upravljanju ovakvom krizom. Isto kao i strpljenje stanovništva koje se teško postiže, a lako gubi.

- Inzistiranje na prihvaćanju ruskog i kineskog cjepiva bez profesionalne provjere i dobivanja suglasnosti stvarno nadležne EU institucije za odobrenje primjene novih lijekova, štetna je aktivnost. Naime, i sad se pojavljuju određeni problemi u primjeni cjepiva s neželjenim negativnim posljedicama kod cijepljenog stanovništva. Možemo samo zamisliti situaciju koju bi dovelo odobrenje primjene nekog lijeka/cjepiva bez propisane procedure na području neke države ako dođe do povećanja negativnih učinaka primjene cjepiva na stanovništvo. Demokracija je dogovorena i usklađena procedura, sigurnost je također procedura i toga se treba držati. Ne treba popuštati medijskom pritisku zbog kojeg može doći do znatno više sigurnosnih izazova i problema. I kinesko, i rusko i svako drugo cjepivo koje će se koristiti u borbi protiv ove, ali i sljedećih bolesti, mora proći predviđenu stručnu procjenu i proceduru prije (ne)odobrenja primjene.

Je li i Hrvatska mogla nastupiti samostalno prema tržištu cjepiva? Je. Bi li Hrvatska u tom slučaju dobila veće količine cjepiva? Ne bi. Bi li dobila manje? Bi. Jednostavno je izvesti takav zaključak do kojeg se dođe uzimajući u obzir izostanak jedinstvenog EU pristupa u nabavi i distribuciji cjepiva. Hrvatska nema takav ni politički, ni gospodarski ni financijski status ni mogućnosti ni utjecaj da može doći na red za dobivanje cjepiva prije najvećih (gospodarski i politički) država članica EU. Stoga je ovo, jedinstveni EU pristup ovom izazovu, bio jedini način da Hrvatska dobije cjepivo. Problem koji je u međuvremenu identificiran (ponašanje farmaceutskih tvrtki te neravnomjerna distribucija unutar EU treba se brzo i učinkovito riješiti). Kao i odnos EU s farmaceutskim tvrtkama koje su dobile znatna sredstva iz EU fondova koja su pomogla bržem razvoju i istraživanju cjepiva u odnosu na one države koje nisu ulagale u razvoja, ali su sad spremne platiti višu cijenu kako bi što prije procijepile svoje stanovništvo. EU treba pokazati svoju snagu i zajedništvo, te odlučno riješiti unutarnje izazove s kojima se suočava. I izvući pouke iz očito nedovoljno kvalitetnog pregovaranja u fazi proizvodnje i distribucije cjepiva s farmaceutskim tvrtkama da se takve greške više ne ponavljaju.