Autor: Davor Ivanković
Foto: Boris Sčitar

Hrvati su tek počeli usvajati termin “hibridno ratovanje”, no još nisu sigurni što to znači, a u Hrvatskoj je već osnovan i Institut za istraživanje hibridnih sukoba koji vodi dr. Vilko Klasan. Donedavno, Klasan je bio profesionalni vojnik i vojni diplomat. Školovan je kao raketni elektroinženjer, u Domovinskom ratu, kao specijalist za raketne sustave, postao je i prvi i jedini zapovjednik 1. raketnog diviziona 205. raketne brigade RS S-300, dakle ruskog protuavionskog i proturaketnog sustava koji je 1995. imalo vrlo malo zemalja, a i danas ga mnogi žele u svojoj vojsci. S obzirom na kontroverze oko tih moćnih raketa i nepoznatu im sudbinu, Klasan ni danas o tome ne smije govoriti. Nakon izlaska iz OSRH nastavlja drugu karijeru u poduzetništvu i Institutu. No, tko je i zašto osnovao prvi hrvatski institut za hibridno ratovanje? 

– Osnovan je na inicijativu prof. dr. Miroslava Tuđmana i dr. sc. Gordana Akrapa kao svojevrsna reakcija na rezoluciju Europskoga parlamenta iz studenoga 2016., u kojoj se kao najveća ugroza EU navodi hibridni rat. Skupina eksperata, svi s najvišim akademskim titulama i bogatim iskustvom na različitim područjima međunarodne, nacionalne i korporativne sigurnosti, odlučila je osnovati Institut te poticati i voditi istraživanja na tim područjima radi pomaganja državnim, javnim i privatnim institucijama. Natpis u našem logu Sapere aude, kao i sovica, simbol mudrosti, govore da se “usuđujemo znati” i da ćemo posve neovisno, stručno, objektivno i kompetentno govoriti o tim temama. Za “hibridno ratovanje” vrijedi ona prispodoba kako se radi o “starom vinu u novoj boci” jer je u pitanju koncept u kojem se kombiniraju klasično konvencionalno ratovanje i tzv. neregularno ratovanje, slično kako se npr. kod hibridnog pogona automobila kombinira “klasični” i električni pogon. Neregularno ili neklasično ratovanje mogu provoditi kako državni tako i/ili nedržavni akteri tj. neregularne snage, a ono može biti izraženo kroz informacijsko, cyber, gerilsko i mnogo drugih oblika ratovanja kao i kroz kriminalne ili terorističke aktivnosti. Kod hibridnoga ratovanja do izražaja dolazi njegova, kako bi rekao Clausewitz, “kameleonska priroda” što znači prilagođavanja uvjetima okružja do njegove neprepoznatljivosti, e kako se njegovo djelovanje ne bi pravovremeno otkrilo. Kad su se na Krimu pojavili “mali zeleni”, nitko nije znao o kome se točno radi i što se stvarno događa, a kada se to shvatilo – već je bilo kasno. 

U Zagrebu je prošlog tjedna održan drugi Zagrebački sigurnosni forum. Održava se sve više sličnih foruma po svijetu, koji je sve zabrinutiji za svoju sigurnost. Je li naša sigurnost uistinu toliko ugroženija nego prije? Što se događa? 

Forum je naš Institut organizirao zajedno s Udrugom sv. Jurja koju vodi prof. dr. Tuđman, održan je pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i bio je posvećen zaštiti kritične infrastrukture s obzirom na to da je ona jedan od ciljeva hibridnoga ratovanja. Ove godine Forum je dobio i potporu NATO programa Znanost za mir i sigurnost na što smo vrlo ponosni jer su i stručnjaci iz NATO-a prepoznali viziju i ideju Foruma. Koliko je naša sigurnost ugrožena, govori i podatak koji su istaknuli naši izraelski prijatelji, eksperti cyber ratovanja, generali Yair Cohen i Ephraim Lapid, da se diljem svijeta svake sekunde događa najmanje milijardu kibernetičkih napada. Znajući da živimo u informacijskom dobu te da doslovno sva energetska, financijska, prometna, vodna, zdravstvena i ina infrastruktura počiva na ICT-u, jasno nam je koliko je visok stupanj rizika i ugroza. General Slavko Barić, zapovjednik HVU “Dr. Franjo Tuđman”, kazao je kako kritična struktura više nije statična, nego se njezin opseg proširio na sustave koji podupiru organiziranost i normalno funkcioniranje države i društva u cjelini. Nažalost, svjedoci smo činjenice kako je svijet postao nesigurniji, spektar rizika i ugroza se proširio, trendovi su negativni. Inače, o uspješnosti našeg ZSF-a dovoljno govore riječi prof. Shloma Shpire kako to “novo dijete” na europskoj karti sličnih manifestacija u budućnosti vidi uz bok Műnchenske sigurnosne konferencije i GLOBSEC-a. 

Uz pojam “hibridni rat” mi u EU vežemo ova dva pojma – Rusija i ISIL. Je li to sve? Rusi su bili jako uvrijeđeni kad su ih stavili u društvo s teroristima Islamske države. No, činjenica je da se Rusi nalaze i spominju svuda, od utjecaja na američke izbore do pokušaja puča u Crnoj Gori? 

Bilo bi vrlo pogrešno hibridno ratovanje povezivati samo s Rusijom i ISIL-om. Rusko nelinearno ratovanje, kako oni nazivaju hibridno ratovanje, počelo je pod egidom obrane od tzv. obojenih revolucija, no od Krima nadalje, osobito u Crnoj Gori, na djelu je “vidljiva” njegova napadna komponenta. Što se tiče ISIL-a, njegov razorni potencijal terorističkih prijetnji nažalost je posijan daleko u budućnost, borba s njim trajat će desetljećima. Kada bi u hibridnom ratovanju bilo tako jednostavno identificirati protivnika, onda bi mu se moglo pravovremeno suprotstaviti, no nije tako. U npr. informacijskom i cyber ratovanju koji su obvezna sastavnica hibridnoga ratovanja u većini slučajeva gotovo je nemoguće odrediti napadača pa se ostane samo na indicijama. Ne trebamo ići daleko kako bismo uvidjeli svu složenost djelovanja hibridnog ratovanja kao i njegovih štetnih posljedica po napadnutu stranu. Samo treba analizirati napade na hrvatske nacionalne interese na području Bosne i Hercegovine da se vidi kako se hibridni sukobi ne događaju samo u Ukrajini, SAD-u, Rusiji, Kini, Siriji i tko zna gdje sve ne širom svijeta. Ako ih ne prepoznamo, pristajemo na njihove štetne posljedice po naše nacionalne interese. 

Zaoštrava se situacija između NATO-a i Rusije, američki vojnici opet se raspoređuju duž granice s Rusijom. Je li to povratak blokova i blokovske politike ili tek epizoda koja ne bi trebala trajati dulje vrijeme? 

Želim vjerovati da je riječ o prolaznoj epizodi i da se svijet neće vratiti blokovskoj politici jer ona nije dobra ni za koga. Držim da nova američka politika ipak cilja na smirivanje napetosti s Rusijom. Koliko god to nelogično zvučalo, tome treba pridonijeti sveukupno jačanje NATO-a kroz jačanje svake od njezinih članica povećanim ulaganjem u vlastitu sigurnost. Lanac je jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika, a kada je protivnik svjestan snage tog lanca, onda odustaje od iskušenja isprobati njegovu jačinu. 

O “militarizaciji” društva najglasnije govore udruge tzv. civilnoga društva kojima su obično izvori financiranja prilično magloviti 

Hrvatska je ovdje također sve izloženija, jer dio smo nove geopolitike, na razmeđi silnica politika. To nas stavlja u ozbiljan položaj. Koliko su dostatni naši sigurnosno-obavještajni sustavi i na čemu moramo poraditi? 

Hrvatska, kao i druge članice NATO-a i EU, u obvezi je pridonijeti kolektivnoj sigurnosti obje organizacije. Siguran sam da sve sastavnice našeg izvještajno-sigurnosno-obrambenog sustava u potpunosti izvršavaju svoje zadaće. No, prostora za poboljšanja uvijek ima jer stanje u sustavu je odraz stanja u društvu koje – nije dobro. Kompetentnost i stručnost moraju biti ispred podobnosti. Ljude u sustavu treba profesionalizirati, a ne politizirati, što se u kontinuitetu događa. Nigdje u svijetu nisam susreo toliko “stručnjaka”, spremnih “kompetentno” govoriti o bilo kojoj temi i sposobnih preuzeti bilo koju funkciju. Inače, kad su u pitanju izvještajne agencije, osobno smatram da bi izvještajni i protuizvještajni elementi trebali biti razdvojeni u posebne organizacije kako je to prije u nas bio slučaj i kako je to praksa u dosta drugih država. 

Vraćanje obveznog vojnog roka dio je tih zadataka. Kako komentirate društvene i političke reakcije na tu ideju. Treba li nam to i kako ljudima objasniti da nam profesionalna vojska više nije dostatna? 

Pobornik sam vraćanja obveznog vojnog roka jer sam bio i protivnik njegova ukidanja. Vrijeme je pokazalo da smanjenje vojski na veličinu počasnih gardi, a svođenje zrakoplovstava na veličinu akro-grupe nisu dobro rješenje. Sada se zbog promjene okolnosti događa obratan proces i trebat će nadoknaditi propušteno vrijeme u kojem su zemlje praktički ostale bez pričuve, onog drugog i trećeg postroja snaga. Dakle, za mene je obvezni rok neupitan, samo se o njegovu trajanju mora dobro promisliti kako se ne bi ponovilo već viđeno kontinuirano skraćivanje koje je završilo njegovim ukidanjem. Mislim da se od već spomenutih “stručnjaka” koji čak nisu ni služili vojni rok, a bili su u prvim redovima za ukidanje vojnoga roka, teško mogu očekivati dobri prijedlozi. 

Kakva treba biti državna strategija Hrvatske prema susjednim državama, koji je naš interes u odnosima s BiH, Srbijom, drugim državama bivše Jugoslavije? 

Hrvatska treba biti faktor stabilnosti i sa svim susjedima graditi dobrosusjedske odnose. Poslovica kaže da se ne možete osjećati sigurno ako susjedu gori kuća. Zbog toga RH treba biti životno zainteresirana za stabilnost država u svom okružju. Kao članica EU, Hrvatska treba biti uzor i poduprijeti sve zemlje na njihovu putu u euro(atlantske) integracije, naravno uz neophodno ispunjavanje svih uvjeta. Nikako se ne smije smetnuti s uma da gospodarstvo RH ukupno na tržištima Slovenije, Srbije i BiH ostvaruje jednak prihod kao na tržištima Austrije, Njemačke i Italije i da je npr. Slovenija nakon Italije, a ispred Njemačke – drugi kupac hrvatskih roba. Naš prosperitet i gospodarski napredak kao i naša sigurnost i stabilnost direktno su povezani s napretkom i stabilnošću tih država stoga su dobri odnosi s tim državama hrvatski strateški interes. 

Realno, gdje je mjesto RH u priči o EU s više brzina. Trebamo li se više vezati uz države V4, ili, primjerice, pomnije pratiti neutralniju Austriju, ili će nas gurnuti opet na Balkan? 

Htjeli ili ne, realno gledano, EU i sada funkcionira diferencirano odnosno u više brzina, no ne bi bilo dobro da se to formalizira. Tada bismo, da se malo našalim, ostali na sadašnjoj lošijoj Nutelli, Arielu ili Mercedesu, jaz između zemalja tzv. stare i nove Europe povećavao bi se, a ne smanjivao, što je suprotno cilju europskoga ujedinjenja. No, treba biti realan i već sad priznati da nam to ipak predstoji i da se upravo zato RH treba vezati uz zemlje iz predsjedničine inicijative “triju mora”, ali zbog već navedenoga ne treba “bježati” ni od zemalja zapadnoga Balkana. I u jednom i u drugom povezivanju treba biti dosljedan i pragmatičan slijedeći hrvatske nacionalne interese te pronaći adekvatan omjer političkog i gospodarskog “vezivanja” s jednom odnosno s drugom skupinom zemalja. 

Je li hladni rat bio opasniji ili je veća ugroza ovaj “hibridni”? 

Svako vrijeme ima svoje izazove tako da je teško gradirati što je manje ili više opasno. Nuklearno oružje, najopasnije i najrazornije iz vremena hladnoga rata, nije nikoga ubilo već sedamdeset godina pa zbog toga nije manje opasno nego prije. Ni kibernetičko oružje ovoga vremena “ne ubija” pa se ni za nj ne može reći da nije opasno. Hibridni rat traži drugačiji pristup jer je dinamičniji, nepredvidljiviji, konfuzniji, neprepoznatljiviji – jednostavno “kameleonski”, a posljedice za državu i njezino stanovništvo napadom na kritičnu infrastrukturu mogu biti pogubnije od onih klasičnoga rata. 

Forum je bio posvećen tzv. kritičnim državnim infrastrukturama, od kojih je jedna i ona vodna, objasnite značaj? 

Vodna infrastruktura spada u onu bez koje je onemogućen normalan život stanovništva. Podsjetio bih da su hrvatski građani u Domovinskom ratu nažalost osjetili što znači ostati bez vode, kao i prijetnju uništenjem kritične vodne infrastrukture (brana Peruča). Osim toga, u ne tako davnim poplavama osjetili smo i kako se voda od dobrog sluge pretvori u lošeg gospodara. Ne treba podrobnije objašnjavati značaj vodne infrastrukture, a na ZSF-u bilo je vrlo zanimljivo čuti potpuno različita iskustva i pristupe Jordana, Izraela i Grada Zagreba neupitnom značaju vodne infrastrukture. 

Sigurnost košta. Kako javnost uvjeriti da trebamo trošiti značajno više novca na nju, a ne na socijalu, obrazovanje, kulturu. Kakva je veza sigurnosti i ulaganja, investiranja, turizma, izvoza? 

Švicarska, čiju sigurnosnu infrastrukturu dobro poznajem jer sam je pratio godinama, najbolji je primjer povezanosti sigurnosti i ulaganja. Za Švicarsku se čak kaže “Švicarska nema vojsku – Švicarska je vojska” jer mnogi možda ne znaju da neutralna Švicarska ima jednu od najvećih vojski u Europi, obvezni vojni rok i vojni budžet od 5 mlrd. CHF! I još svaki vojni obveznik doma drži osobno naoružanje i kompletnu opremu. Kad već u svim raspravama nju ističemo kao uzor i spominjemo kako želimo postati Švicarska, možda bi bilo dobro ugledati se u nju i kad je u pitanju sigurnost. Pogledajte što se dogodilo s turizmom zemalja gdje je sigurnost postala upitnom. Dakle, sigurnost je nediskutabilno preduvjet za investicije, turizam, poslovanje i – prosperitet. 

Ima li mjesta očekivanjima da cijela priča o ugrozama ustvari omogućava militarizaciju društva? Kako se boriti protiv sijanja tzv. fake newsa, koliko su kod nas već razvijene te lažne i prerađene vijesti? Kolika je pojava trolova? I tko to financira? 

O “militarizaciji” društva najglasnije govore udruge tzv. civilnoga društva kojima su obično izvori financiranja prilično magloviti. Informacijsko ratovanje dio je hibridnoga ratovanja tako da su mediji komunikacijski kanal raznih fake news, pogrešnih i lažnih informacija i modeliranih vijesti kako bi se modeliralo javno mnijenje. Davno je rečeno “tko te informira, taj te formira”, a to je osnovno načelo koje slijedi informacijski napadač. Postrojbe trolova, određeni lažni mediji upravo služe toj svrsi, a toga ni mi u Hrvatskoj nismo pošteđeni. Naravno da je teško otkriti stvarnu vlasničku strukturu određenih medija, a još je teže utvrditi tko stoji iza određenih internetskih stranica. No, postoje određeni “signali” koji upućuju na kontrolu određenog medija pa indicije toliko ojačaju da dobiju snagu dokaza. Najbolje je stoga istu informaciju provjeriti iz više (relevantnih) izvora pa će se “istina onda sama ukazati”.